Frama Humac

Framaški blog

28.04.2010.

Grijesi kao kamenje

.
Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet. „Sagriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga.
.
„Kažite mi svoje grijehe“, reče im sveti čovjek.
.
„Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac. „A ti?“, upita sveti čovjek drugog muškarca. „O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive“.
.
Pobožni je čovjek dugo razmišljao. „Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen. “Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka.
.
„Sada“, reče sveti čovjek, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli. “Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo. Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška.
.
„Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno. Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“
.
23.04.2010.

Anđeli i zvijeri

Ljudi nisu bili svjesni da oni postoje. U sasvim normalnom gradu, među potpuno normalnim ljudima, živjeli su, neprimjetno, anđeli i zvijeri. Jedni su pomagali ljudima, a drugi su im otežavali život. Anđeli su iskazivali ljudima ljubav, pomoć, podršku, dok su ih zvijeri plašile, prijetile, uznemirivale, stvarale probleme. Ne zna se kako je moguće da zvijeri i anđeli žive zajedno, ali uistinu je tako bilo. Nisu se borili jedni protiv drugih. Oboje, i zvijeri i anđeli, u miru između sebe, trudili su se oko ljudi. Umjesto da jedni tjeraju druge iz grada, sav su svoj napor uložili djelujući u životima ljudi koji su, posljedično, bili uhvaćeni između jednih i drugih. S jedne strane, zvijeri su ih napadale, s druge, anđeli su im služili. Ljudi nisu znali da zvijeri i anđeli postoje, ali su im bile dobro poznate posljedice njihova djelovanja, i osjećaj straha i osjećaj mira, bolest i zdravlje, tuga i radost, mržnja i ljubav, očaj i nada. Ponekad bi zbog napada zvijeri pali u potpuni očaj, razljutili se na sugrađane ili nešto drugo, ali bi isto tako zahvaljujući anđelima osjetili ljubav i mir i s nadom u dobro gledali na život znajući da nisu sami i zaboravljeni.

Poneki anđeo ili zvijer bio je prisutan u skoro svakom trenutku nečijeg života, u svakoj emociji, u svakom iskustvu. Anđeli i zvijeri bili su slična bića. Nisu se mogli po gotovo ničem razlikovati jedni od drugih, osim po svom djelovanju. Anđeli su činili dobro, zvijeri zlo; po dobrim odnosno zlim djelima, moglo se je raspoznati tko stoji iza kojeg čina. Nejasno je zbog kojeg motiva su tako radili. Oboje su bili moćni, mogli su utjecati na život običnog čovjeka bez da to ovaj izravno primijeti i gotovo da su utječući na živote ljudi, oni određivali sudbinu ljudi. Donosili su sreću i nesreću, radost i žalost ljudima i gotovo samo o njima je ovisilo kako će ljudima u životu biti.

A ljudi nisu bili svjesni da postoje jer su upravo oni bili te zvijeri i anđeli jedni drugima.




18.04.2010.

BOG I ŠUTNJA

Veoma pobožan čovjek po imenu Haakon često se molio ispred jednoga starog raspela. Ono je bilo veoma poznato u tom kraju i mnogi su dolazili tu hodočastiti i moliti za čudo. Mnoge od njih je razočaravala Božja šutnja, zar nakon tolikih molitvi da ne dobiju odgovor, bar ne onakav kakav su očekivali.

Međutim, Haakon se kao revan vjernik nije obazirao na to nego se i dalje nastavljao moliti često razmišljajući o muci koju je zbog naših grijeha Isus podnio na križu. Bio je toliko dirnut time da je stalno ponavljao: “Gospodine, ja želim trpjeti i umrijeti za Tebe. Dopusti mi da zauzmem Tvoje mjesto u muci. Želim bar na tren olakšati tvoje muke, postati Ti na križu.” Godinama tako, ali odgovora nije bilo.

Jednoga dana Kristov lik sa križa progovori: “Ispunit ću ti to, ali pod jednim uvjetom, a to je taj da bez obzira što vidio ili čuo, ti šuti. Dakle, što god da se dogodi ne smiješ ni riječ progovoriti.” Haakon s radošću odgovori: “Obećavam”. U sekundi Haakon postade Krist raspet na tom istom drvenom križu.

Prođe mnogo vremena, ljudi su dolazili i odlazili moleći, a on se pridržavao obećanja i šutio. Međutim, jednoga dana nakon molitve nekom bogatašu ispade novčanik. Haakon je šutio. Dođe jedan siromah, vidje taj novčanik, uze ga sebi i ode. Haakon je i dalje šutio. Šutio je i kada je ubrzo nakon toga pred križ kleknuo jedan mladić moleći za blagoslov prije polaska na dugo putovanje. U tom je trenutku stigao bogataš tražeći izgubljeni novčanik. Ne našavši ga optuži mladića da ga je uzeo. Poče mu prijetiti, vrijeđati ga, a onda i udarati. Tada Haakon nemogavši šutjeti pred takvom nepravdom zavika: ”Prestani, nije ti on uzeo novčanik, nego onaj siromah kojega si sreo na putu ka ovamo.”

Kada su svi otišli priđe mu Krist i reče: “Siđi s križa, nisi dostojan da zauzmeš moje mjesto. Zamolih te da šutiš, a ti mi to nisi bio u stanju ispoštovati.” – “Ali gospodine”, reče Haakon, “kako bih mogao dopustiti takvu nepravdu?” Isus se vrati na križ i nastavi govoriti: “Ti nisi znao da bi bogatašu bolje bilo da izgubi svoj novčanik jer je taj novac namijenio za bludničenje. Siromah bi s njime prehranio obitelj koja će sada da živi u još većoj bijedi. Za mladića bi bilo bolje da ga je bogataš pretukao, jer tada ne bi otišao na put. Vidiš, on je sada mrtav, prije nekoliko trenutaka njegov je brod potonuo.

Ti ovo sve nisi znao, ALI JA JESAM. To je razlog zašto Ja šutim”. To rekavši, Gospodin ponovno zašuti, a Haakon ostade očajan klečeći u podnožju raspela.
14.04.2010.

DNEVNIK JEDNE BIBLIJE

20.1. Tjedan je mirno prošao. Prvih večeri Nove godine moj vlasnik me redovito čitao, ali izgleda sada je opet sve zaboravio.
16.2. Danas je bilo proljetno čišćenje. Zajedno s drugim stvarima i ja sam očišćena od prašine i opet stavljena na svoje staro mjesto.
26. 3. Nakon doručka upotrijebio me moj vlasnik. Gledao je neka mjesta za uskrsnu čestitku.
8.5. Danas je naporan dan. Moj vlasnik je pošao na studijski dan o Bibliji. I morao je tražiti poglavlja i retke, ali ih većinom nije pronalazio iako već stoljećima stoje na svom mjestu.
1.7. Zajedno s odijelom sam spakirana u kovčeg. Čini mi se da se spremaju na godišnji odmor.
10. 7. Još sam uvijek u kovčegu, iako je iz njega već sve izvađeno.
20. 7. Opet sam kod kuće na starom mjestu. Prilično naporno putovanje. Ne vidim razlog, zašto sam putovala, jer nisam upotrebljavana.
10. 8. Danas me uzeo moj vlasnik. Pisao je prijatelju i tražio prikladnu rečenicu da izrazi sućut prilikom smrti njegova oca.
30. 8. Danas je moj vlasnik ponovno očistio prašinu.

12.04.2010.

Da li postoji zlo?

Jednog dana profesor na fakultetu je odlučio
da sa studentima započne raspravu.
Pitao je: “Da li je Bog stvorio sve što postoji?”
Studenti su u glas rekli da jeste.
“Baš sve?”, pitao je profesor.
“Da, sve.”, bio je odgovor studenata.
“U tom slučaju, stvorio je i zlo, zar ne?
Jer, zlo postoji.”, rekao je profesor.
Studenti su zaćutali, nisu imali odgovor na to pitanje.
Profesor je bio oduševljen jer je pokazao
da je vjera samo mit.
Odjednom, jedan student je podigao ruku i pitao:
“Mogu li ja nešto Vas da pitam, profesore?”
“Naravno, odgovorio je profesor.

“Da li postoji hladnoća?”
“Naravno, kolega. Zar nikad niste osjetili hladnoću?”
“Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji! Prema onome što smo učili iz
fizike, hladnoća je odsustvo toplote. Može se samo posmatrati da li
objekat ima i da li predaje energiju i svoju toplotu na druge objekte.
bez toplote, predmeti su inertni, ne reaguju. Znači hladnoća ne postoji.
Mi smo stvorili termin HLADNO da bismo objasnili odsustvo toplote.”
“A tama?”, nastavio je student.
“Ona isto postoji.”, rekao je profesor.
“Opet griješite, gospodine. Tama je potpuno odsustvo svjetlosti.
Možemo proučavati svjetlost i osvjetljenje, ali ne i tamu. Nikolsova
prizma pokazuje mnoštvo različitih boja na koje se svjetlost razlaže u
zavisnosti od talasne dužine.TAMA je termin koji smo mi stvorili da
objasnimo potpuno odsustvo svjetlosti.”
I konačno, student je pitao:”A zlo, profesore, da li postoji zlo?”
Profesor je ćutao.
Student je nastavio:”Bog nije stvorio zlo!
Zlo je odsustvo Boga u čovjekovom srcu,
ono je odsustvo ljubavi, čovječnosti i vjere.
Ljubav i vjera su kao toplota i svjetlost. Oni postoje.
Njihovo odsustvo dovodi do zla.”
Sada je profesor umuknuo.
Student se zvao Albert Einstein.

07.04.2010.

UMIJEĆE MALIH KORAKA

Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.

Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.


Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.

Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života - uz koje rastemo i zrijemo.

Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.

Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.

Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.

Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".

Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.

Nauči me umijeću malih koraka.


 

03.04.2010.

DJEČAK KOJI SE PREDOMISLIO

Jednoga dana kada sam se vraćao iz škole, ugledao sam dječaka iz susjednog razreda kako pognute glave sjedi na klupi u parku. U rukama  je stiskao bijelu kartonsku kutiju na koju su padale njegove suze. Bilo mi ga je toliko žao da nisam mogao samo tako proći. Sjeo sam na klupu kraj njega i rekao mu: « Ne znam što te rastužilo, ali budi siguran da će proći. Pođimo polako kući, a poslije dođi po mene da zajedno odemo u kino !». Onda ga je nježno zagrlio. Dječak se ubrzo umirio, a onda se polako ustao i nesigurno krenuo kući. Putem su počeli razgovarati o svemu onome što zanima petnaestogodišnjake i činilo se da se dječak puno bolje osjeća. Pred vratima svoje kuće se čak i lagano nasmiješio. Sutradan sam potražio svog tužnog prijatelja i uvjerio se da je puno bolje. Dogovorili smo se da zajedno odemo na nogometnu utakmicu. Od tada se više nismo razdvajali i postali smo najbolji prijatelji.

   Četiri godine kasnije moj je  prijatelj, kao najbolji učenik naše škole, držao govor na maturalnoj svečanosti. Svi su mu čestitali  na njegovom uspjehu dok se uz glasni pljesak uspinjao na pozornicu. Tada je uzeo mikrofon i rekao: « Točno prije četiri godine  napunio sam kartonsku kutiju svojim pismima i dnevnicima i krenuo u park u namjeri da ih negdje zakopam. Poslije sam se planirao ubiti…». U dvorani je zavladala mukla tišina . Sve su oči bile u nevjerici uperene u ozbiljno mladićevo lice. « Bio sam očajan i usamljen. Dan prije prekinuo sam sa svojom djevojkom,  roditelji me nikako nisu mogli razumjeti, moj brat je tada bio daleko, a prijatelji nisu imali strpljenja, ni želje slušati o mojim problemima. I u školi mi je loše krenulo… Nisam imao nikoga s kime bih mogao podijeliti svoje probleme, a oni su mi se tada činili prevelikim. Osjećao sam da takav život više nema smisla. Bio sam očajan i spreman da idem do kraja. Tada se niotkuda pojavio ON…» , zastavši u svom govoru  pokazao je prstom na mene. Zacrvenio sam se jer su se svi nijemo okrenuli prema  meni, napeto očekujući nastavak priče. « Sjeo je kraj mene u želji da me utješi. Jedva da me i poznavao, ali ipak mu je bilo stalo. Zagrlio me i otpratio kući, a sutradan je došao k meni da me pozove na utakmicu. Tako sam stekao pravog prijatelja. Spoznao sam da u svakoj životnoj situaciji postoji neki smisao i da nijedan problem nije toliko velik da ga ne bi smo mogli riješiti… I da uvijek postoji netko kome je stalo! Anđeli su oni koje nam Bog pošalje da nam pomognu kada nam je najteže. Ovo je moj anđeo! Spasio mi je život svojom brigom i razumijevanjem u trenutku kad sam se obuzet mladenačkim ludilom spremao učiniti najgore. Zahvaljujući njegovoj ljubavi ja sam sada ovo što jesam. Moja poruka za sve vas je: « Nikada ne zaboravite koliku moć vaša djela i riječi imaju na vaše bližnje. Koristite tu moć s ljubavlju i budite jedni drugima anđeli !»


 

 

 

 

29.03.2010.

HIMNA ŽIVOTU

ŽIVOT JE PRILIKA, ISKUSI JE.
ŽIVOT JE LJEPOTA, DIVI JOJ SE.
ŽIVOT JE SAN, UČINI GA STVARNIM.
ŽIVOT JE IZAZOV, SUOČI SE S NJIM.
ŽIVOT JE ZADATAK, IZVRŠAVAJ GA.
ŽIVOT JE IGRA, IGRAJ JE.
ŽIVOT JE DRAGOCJEN, NJEGUJ GA.
ŽIVOT JE BOGATSTVO, ČUVAJ GA.
ŽIVOT JE LJUBAV, UŽIVAJ JE.
ŽIVOT JE TAJNA, PRONIKNI JE.
ŽIVOT JE OBEĆANJE, ISPUNI GA.
ŽIVOT JE TUGA, NADIĐI JE.
ŽIVOT JE HIMNA, PJEVAJ JE.
ŽIVOT JE BORBA, PRIHVATI JE.
ŽIVOT JE TRAGEDIJA, UHVATI SE S NJOM U KOŠTAC.
ŽIVOT JE AVANTURA, USUDI SE.
ŽIVOT JE SREĆA, ZASLUŽI JE.
ŽIVOT JE ŽIVOT, BRANI GA.

25.03.2010.

Savršeno srce

Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na
njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio
jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem.
Iznenada se pojavio starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim
su mjestima komadići bili premješteni a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi
nedostajali.
Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićeva.
Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ, rekao je.
- Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav –
izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili
komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristao na prazno mjesto u
mojem. Kadikad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi
zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene
praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te
ljude gajim nadu da će se jednoga dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću,
vidiš li sada što je istinska ljepota?
Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za
svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić te ga drhtavim rukama
pružio starcu.
Starac je prihvatio komadić mladićeva srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićeva srca.
Mladić pogleda u svoje srce, ne više tako savršeno, ali ljepše nego ikada.

Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami smatramo veličanstvenim, biti snaga prirode umjesto grozničave, sebične, sitne duše.


20.03.2010.

Filipove palačinke

U subotnje jutro šestogodišnji Filip odlučio je ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u kuhinji najveću posudu za miješanje i kuhaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio posudu s brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu za miješanje, dodavao je mlijeko, malo šećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već sada imao i otiske šapa kućnog mačka.

Filip je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji. Želio je da ovo bude nešto dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao što napraviti nakon toga, da li sve to staviti u pećnicu ili na štednjak, (i nije znao kako upaliti štednjak!). Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz posude i pokušavajući ga odgurnuti prevrnuo je karton s jajima na pod. Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu. Tada je uočio tatu kako stoji na vratima.

Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je on želio je napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i packe. No tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu.

Takav je i Bog s nama. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći nered. Brak nam postane klizav, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas, jednostavno, zdravlje napusti. Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa drugo. Tada nas Bog podiže u svoje ruke i voli nas i oprašta nam. No, samo zato što smo mi u stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati "peći palačinke", za Boga ili za ostale. Prije ili kasnije već ćemo uspjeti...

Nastavi voljeti... Nemoj prestati peći plačinke.:)


Noviji postovi | Stariji postovi

Frama Humac
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728


Framaški linkovi

Obećanja: 06.12.2009.



FRAMA HUMAC

PREDSJEDNIK FRAME:
Ana Šego

DUHOVNI ASISTENT:
fra Dario Dodig

UREDNICA BLOGA:
Ivana M. i Petra M.


Frama Humac - Prosjak ljubavi

http://www.yuotube.com/watch?v=migmAQqWlnO

http://www.youtube.com/watch?v=5Xd4QJQbgpo

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
18634

Powered by Blogger.ba